Ove godine nisam gledala Euroviziju.
Općenito izbjegavam TV program, a sve što je prethodilo tom spektaklu ionako mi je bilo previše. Doru (hrvatski izbor za pjesmu Eurovizije) sam više manje odgledala i ne mogu reći da mi se dopala pjesma koju smo izabrali da nas predstavlja; nije moj stil glazbe, nisam razumjela tekst a niti shvatila refren, a scenski nastup me također nije oborio s nogu.
Uglavnom, ostarila sam i trendovi su me u toj domeni pregazili.
No, velikoj većini hrvatske, ali i europske populacije, Baby Lazanja je bio pun pogodak i pjesma je postala hit. Toliko velik da ju nije bilo moguće izbjeći, čak ni meni. Neprestano je iskakala sa svih strana; pročitala sam tekst i zaključila da je ok, poslušala par intervjua sa divnim Markom, lajkala njegovu osobnost i to što voli mačke. I pokušala biti neutralna jer i dalje nisam bila fan pjesme, ali je toliko zavladala svim medijima i kolektivnom sviješću da sam se više puta uhvatila kako ju nesvjesno ponavljam u glavi.
Bilo mi je sve to previše, ali sam ipak negdje u sebi željela da on pobijedi, jer je dio male zemlje u kojoj živim, jer je Naš. Željela, i nekako mislila da hoće, ali u dubini, u onom crnom skladištu duše znala da neće.
Jer! Cijeli taj shou program je namješten, politička igra u kojoj se dogovaraju pobjednici.
Jer! To je uvjerenje koje gajim u sebi sada već sasvim svjesno, i to je realnost koju gledam kao posljedicu.
Zaspala sam tu večer rano i ujutro saznala da je pobijedila Švicarska, da je pobijedio “neki Nemo”.
Lagano razočaranje, ali onaj glasić iz dubine je ponosno govorio: “Znala sam da će tako biti, vidiš da sam u pravu“. Moja svijest je samo maknula sve to iz glave i rekla mi: “Ionako te to uopće ne zanima”.
Ali tek tada je sve krenulo.
Razgovori doma, članci na portalima, postovi prijatelja na društvenim mrežama.
Tko je taj Nemo? Što je to nebinarna osoba? Za koga je glasala publika, tko je stvarni pobjednik, koja je zemlja kojoj dala koliko bodova, tko je bio u žiriju.. i još puno upitnika i čuđenja i razočarenja i žalosti i ponosa i hrpe nebitnih informacija kroz koje ispuštamo samo dim svojih frustracija, a vatri nikada stvarno ne dopustimo da se razgori i te iste frustracije pročisti iz nas.
U tom vrtlogu emocija, u vibraciji koja izlazi iz pripadnosti, u jednom trenu sam vidjela sebe kako se unosim u rasprave, kako komentiram, prosuđujem i osuđujem.
Naravno; kako je izbor namješten, kako smo trebali pobijediti Mi, kako su nastupi nekih zemalja bezvezni i provokacija s kojom se želi postići pažnja. I tako dalje i tako dalje. Poslušala sam pobjedničku pjesmu iz znatiželje, i na moje iznenađenje mi se stvarno svidjela. Jako. I pjesma, i nastup, i Nemo.
Ali nakon što sam rekla da je odličan, sljedeće što sam rekla je da ima mušku energiju i da mi uopće nije nebinaran i da je to sve isfuravanje i priča kojom se privlači pažnja i dobivaju glasovi.
Čula sam da sam to rekla. Zapamtila sam to, ali je onaj osjećaj pripadnosti stajao iznad svake razumnosti i mahao svojom malom zastavom isključivosti na kojoj je pisalo Mi! (Hrvati).
Poslušala sam i neke druge izvođače, komentirala tko mi se sviđa a tko ne, i još barem jednom ponovila kako je Nemo odličan, ali to sa nebinarnošću je samo način da privuče pažnju na sebe.
Iza male zastave skrivala se mala ja u strahu od različitog i nije željela da ju vidim takvu. Ali s obzirom da su od tog silnog komešanja vrata mog crnog skladišta ostala lagano odškrinuta, unutra je ušla točkica svjetla. Sitna ali sasvim prosvjetljujuća.
Sljedeći dan sam na Facebook grupi “Manifestiranje obilja” pročitala post u kojem jedna osoba pita ostale kakvo mišljenje imaju o Nemi, što znači biti nebinarna osoba i kakav je osjećaj biti takav.
Nije me iznenadilo pitanje, već mjesto gdje je postavljeno, ali najviše od svega komentari ostalih članova. Koji su nebinarno izjašnjavanje osuđivali, rugali se i ismijavali. Tek nekolicima je spomenula kako ta grupa nije mjesto za osuđivanje, i samo jedan koji je pokušao objasniti što nebinarnost znači.
Prva misao mi je bila: što takvi ljudi uopće rade u grupi koja se bavi spiritualnim temama i učenjem o neosuđivanju, prihvaćanju i jednakosti svih i svega. Poželjela sam napisati komentar, a onda se u mojoj svijesti cijeli film Moje Vizije Eurovizije odvrtio unatrag.
I ja sam osudila različitost!
Ja koja sam uvijek bila različita.
U kratkom trenutku osjećanja pripadnosti u taj pojam Nas, kojem nikada nisam pripadala.
I nakon što se iskra tog saznanja pretvorila u plamen svijesti, razumjela sam kako cijela ta priča ima duboko značenje za mene, a nadam se i za one koji će ovo pročitati.
Bez osuđivanja sebe i drugih zbog svjesnog ili nesvjesnog stava, pružila sam ruku maloj sebi i rekla joj da je sve dobro. I da može pripadati, i da može biti drugačija. Uz silnu zahvalnost Nemi što mi je svojom pobjedom i svojom nebinarnošću osvijetlio tu jednu crnu skrivenu točku.
Pripadnost igra vrlo važnu ulogu u ljudskim životima.
Dio je programa po kojem radi naš um. Biti prihvaćen od obitelji, društva, zajednice, nacije; to je osnova preživljavanja, daje nam sigurnost i osjećaj vrijednosti. Biti prihvaćen znači biti isti kao i drugi, ne odskakati, ne isticati se, ne razlikovati se.
Jer sve što je drugačije od poznatog, stvara strah. Predstavlja opasnost. Predstavlja izazov i donosi preispitivanje vrijednosti. Sumnju u ispravnost vlastitog sebstva. I umjesto da se preispitamo i pobijedimo strah, mi ga potisnemo tako što sve različito odbacimo. Na kolektivnom nivou prozivamo i osuđujemo ljude poput Nema. Na individualnom nivou, skrivamo svoje različitosti u nesvjesnim programima, a onda ih, u težnji da ih razriješimo, projiciramo na druge u obliku zamjeranja i netolerancije.
Što znači biti nebinaran? Što znači biti gej? Što znači biti crn? Što znači biti debeo? Što znači biti žena? Što znači biti ljudsko biće?
Koja je uopće definicija mene? Tko sam, što sam ja?
U ovoj dimenziji ne postoje dvije potpuno iste biljke, dvije životinje ili dva identična čovjeka.
U ovom svemiru sve počiva na različitosti, i upravo ona čini srž svih naših iskustava, ljepotu neponovljivosti. Zašto onda ne dopuštamo svakome da bude tko želi, da se obuče, da se ponaša, da voli, da priča i izjašnjava se na svoj univerzalan način?
Dolazimo na ovaj svijet, u ovaj život iz istog izvora, iz jedinstva Kreacije. Dio smo, i u isto vrijeme cjelina te Kreacije. I sve što postoji osim nas, također je Kreacija. Sve je povezano i sve je Jedno. Ako djelujemo iz te svijesti, znamo da ne postoje Drugi. Da smo sve to Mi, da je Sve Ja.
Iz te svijesti svaka je razlika nova prilika za spoznaju sebe. Iz te svijesti možemo biti što god želimo. I što god jesmo, koliko god različiti – jednaki smo, Jedno smo.
I samo iz te svijesti možemo prihvatiti i voljeti sebe baš takvima kakvi jesmo.
I na isti način prihvatiti i voljeti sve druge i drugačije.
I kako kaže baš Nemo u svojoj pobjedničkoj pjesmi:
“Let me tell you a tale about life
‘Bout the good and the bad, better hold on tight
Who decides what’s wrong, what’s right?
Everything is balance, everything’s light“
Namaste
