Što vama znači pero?
Meni – magiju.
Svaki put kada ga pronađem, osjetim veliko veselje. I smijem se ponekad glasno, a ponekad izustim onaj uzvik čuđenja malog djeteta koje vidi nešto novo i svu svoju pažnju usmjeri samo na to.
Moje veselje je uvijek dvostruko; jedan dio je posljedica samog pera kao oblika postojanja u ovoj realnosti. Činjenice da je dio ptice i samim time dio leta. A let je za mene simbol slobode i moći. Ne one koja se izražava kao oblik dominacije nad bilo čime, već moći da budeš to što jesi. Da jednostavno Jesi.
Jer moć je magična.
Divim se uvijek svakom i najmanjem peru.
Oduševljava me oblik, tekstura i lakoća koju ima. Najviše od svega vesele me boje i taj poseban miris koji se zadrži na njemu i nakon što se odvoji od ptice i samostalno nastavi svoj let. Imala sam priliku više puta držati razne ptice u rukama; nakon toga bih mirisala ruke i u čudu istraživala te pernate note. Nije to miris koji podsjeća na nešto ugodno niti poznato; neobičan je i drugačiji. A opet, priziva neka duboka sjećanja koja su neopisiva riječima.
I ptice su magične.
Ptice su istovremeno ovdje, u našoj razini, i gore visoko u zraku. Poneke lete toliko visoko da nam se čini kako dosežu nebesa. Ptice nas spajaju sa svijetom iznad nas, sa prostorom beskraja kojem se želimo približiti i kojeg čeznemo istražiti.
Drugi dio mog veselja dolazi upravo iz te dimenzije. U peru prepoznam glasnika.
Poruku koja je zapisana nevidljivom tintom, nečujnim zvukom. Koju trebam odgonetnuti.
Ponekad je to znak da idem u dobrom smjeru. Ponekad podrška koja mi je potrebna, razlog za osmijeh i povjerenje u sebe. Potvrda nevidljive veze kojom smo svi sjedinjeni.
I uvijek se s osmijehom zahvalim; prvo ptici a onda i samom peru kao biću, na postojanju i ljepoti koja živi u njima.
Onda pošaljem zahvalu poruci koju ću tek otkriti, pa Kreaciji na tom prekrasnom poklonu.
Jer Kreacija je izvor magije.
Pera skupljam već desetljećima.
Imam ogromnu kolekciju koju čuvam u kutijama, vazama, između stranica rokovnika, u novčaniku, torbi, autu.
Neka sam dobila na poklon, a većinu pronašla. Obično se pojave na putu kojim hodam, padnu iznenada na kaput, spuste se u spirali ispred ruke, dolete nečujno i nevidljivo u moj vidokrug.
Kao i ovaj bijeli paperjasti raščupanac koji se stvorio na podu prostorije u kojoj radim – niotkuda.
Spremila sam ga i odlučila napisati nekoliko rečenica, pa se ta odluka rastegnula kroz dane i obaveze.
Slova su čekala na virtualnom papiru a ostatak misli sam pospremila u odjeljak sjećanja sa natpisom Nedovršeno.
Onda sam nakon par dana našla još jednog raščupanca, gotovo identičnog, na istom mjestu.