Kada sam prvi put vidjela sliku pesice koju ću kasnije udomiti i nazvati ju Mo, ispod nje je pisalo da ima dva mjeseca, da je sama u zadnjem boksu u skloništu za životinje i da je vrlo mirna, strpljivo čeka svoj red za hranu i dok sjedi ispred željezne rešetke kao da pita: Kako ti mogu pomoći? Odmah su me osvojile te male mudre oči a pitanje je lagano sjelo negdje na dno mojih misli i ostalo tamo odmarati dok ga jednog dana ne prepoznam kao svoje. I mada nisam tražila psa tada, udomila sam ju jer je naša povezanost bila jača od bilo koje logike. Sjetila bih se pitanja ponekad dok sam ju gledala kako raste, igra se, uči životu. I vratila bih ga nazad u tamu.
Uvijek sam voljela pomagati drugima; životinjama posebno, ljudima na razne načine. Od početaka svijesti sebe u ovom obliku, nekako je pomaganje izviralo kao prirodna potreba koju nikada nisam trebala preispitivati. Imala sam jasno osviještene osjećaje ljubavi, dobrote i jednakosti prema svim bićima. Nikakva loša iskustva niti do danas nisu promijenila tu svijest u meni.
Kroz život sam prolazila razne faze učenja i otkrivanja sebe i ono što sam našla kao univerzalnu poveznicu kod svih učitelja je da smo svi ovdje u ovom životu zbog samospoznaje. I da ta spoznaja dolazi kroz svijet oko nas, kroz druge, a da su ti Drugi odraz nas samih, da smo svi povezani i da smo svi Jedno. I da je ultimativna svrha naših života pomaganje drugima.
S obzirom da sam vrlo introvertirana osoba i da najviše volim biti sama, nisam vidjela na koji način mogu ispuniti tu svrhu osim da i dalje imam iste temeljne postavke prema drugima, a sebe vodim u smjeru idealno zamišljenog života i duhovnog razvoja. Ako nekome treba pomoći, tu sam; ali ono gdje se vidim je moj unutrašnji svijet i par posebnih ljudi s kojima dijelim život, kad već ne mogu živjeti na svjetioniku. Savršen plan kojem je uvijek pomalo smetala ta ideja o služenju drugima koja bi se svako toliko pojavljivala sa raznih strana. Onda sam nekako odlučila da svrha mogu biti proizvodi koje radim; jer radim ih s ljubavlju. Nije bilo dovoljno, pa sam krenula organizirati događanje koje je uključivalo veliki broj ljudi. Ni to nije bilo ispunjavajuće, pa sam odlučila još više učiti. O biljkama, o energijama, o kreaciji, o svemu što jesmo. Sa idejom da to moje znanje kroz univerzalnu svijest postaje znanje svih nas. I da je to možda svrha.
I dalje sam naravno gunđala u sebi i svađala se oko toga zašto bi svrha morala biti u drugima a ne u samoj meni, zašto bih nešto morala ako to ne želim, zašto pomaganje ako sam to već ugradila u svoju bit i uvijek pomažem kada treba. A najviše me je nervirala riječ služenje, služenje drugima. Tu sam imala otpor velik kao planina. Jer služenje implicira manju vrijednost, položaj ispod, u mojoj percepciji poniženje jer ako smo svi isti, i svi smo jedno, zašto bi netko nekome služio.
Kroz život sam prolazila razne faze učenja i otkrivanja sebe i ono što sam našla kao univerzalnu poveznicu kod svih učitelja je da smo svi ovdje u ovom životu zbog samospoznaje. I da ta spoznaja dolazi kroz svijet oko nas, kroz druge, a da su ti Drugi odraz nas samih, da smo svi povezani i da smo svi Jedno. I da je ultimativna svrha naših života pomaganje drugima.
S obzirom da sam vrlo introvertirana osoba i da najviše volim biti sama, nisam vidjela na koji način mogu ispuniti tu svrhu osim da i dalje imam iste temeljne postavke prema drugima, a sebe vodim u smjeru idealno zamišljenog života i duhovnog razvoja. Ako nekome treba pomoći, tu sam; ali ono gdje se vidim je moj unutrašnji svijet i par posebnih ljudi s kojima dijelim život, kad već ne mogu živjeti na svjetioniku. Savršen plan kojem je uvijek pomalo smetala ta ideja o služenju drugima koja bi se svako toliko pojavljivala sa raznih strana. Onda sam nekako odlučila da svrha mogu biti proizvodi koje radim; jer radim ih s ljubavlju. Nije bilo dovoljno, pa sam krenula organizirati događanje koje je uključivalo veliki broj ljudi. Ni to nije bilo ispunjavajuće, pa sam odlučila još više učiti. O biljkama, o energijama, o kreaciji, o svemu što jesmo. Sa idejom da to moje znanje kroz univerzalnu svijest postaje znanje svih nas. I da je to možda svrha.
I dalje sam naravno gunđala u sebi i svađala se oko toga zašto bi svrha morala biti u drugima a ne u samoj meni, zašto bih nešto morala ako to ne želim, zašto pomaganje ako sam to već ugradila u svoju bit i uvijek pomažem kada treba. A najviše me je nervirala riječ služenje, služenje drugima. Tu sam imala otpor velik kao planina. Jer služenje implicira manju vrijednost, položaj ispod, u mojoj percepciji poniženje jer ako smo svi isti, i svi smo jedno, zašto bi netko nekome služio.
Igra riječi koja se odvila kao igra skrivenih značenja u mojim unutarnjim programima i koju sam u potpunosti razriješila tek kasnije, kada sam se prepustila. I tako sam nastavila učiti; skupljati univerzalna znanja koja su dolazila sa svih strana svijeta, iz knjiga, predavanja, tehnika; svega što je zaokupljalo moj radoznali duh. Tako sam apsolvirala i onu mudrost da sve što nam treba dođe upravo u trenutku koji je najbolji za nas.
Prije dvije godine slušala sam predavanje Alberta Villolda u sklopu Eart Keepers Summita; o naslijeđu shamana Južne Amerike, o životnim znanjima koja su već u nama, samo ih se trebamo prisjetiti. Na kraju je rekao: ako osjećate poziv, odgovorite na njega, postanite čuvari znanja, čuvari planeta Zemlje. I tu se dogodilo moje unutarnje čudo. Ne samo da sam cijelim bićem odmah rekla Da, već sam u istom trenu kristalno jasno osjetila svoju svrhu, kao da ju nikada i nisam dovela u pitanje. Bila je to neka vremenska sekunda ali čitav život u bezvremenskom polju.
I točno sam znala na koji način ću ju ispuniti, kome ću i kako služiti.
I dalje učim, to je konstanta koja će me voditi cijelim putem. A uz put, volim i pisati, pa je tako nastao ovaj blog, kao trenutni odgovor na pitanje koje je Mo donijela u moj život. Ono što sada mogu je dijeliti uvide i znanja koja su mi dostupna, i ako vam bar malo pomognu osvijetliti put kojim vas Kreacija vodi, ja sam za korak bliže svome cilju.
